Vedrana, Sarajevo

Vedrana Dupanović: Moja olimpijska bajka (1)

Sarajlije se, u svom gradu i rasuti po cijelom svijetu, ovih dana prisjećaju XIV Zimskih Olimpijskih Igara Sarajevo 1984, zvjezdanih trenutaka kada je Sarajevo bilo centar svijeta.

I ja se rado sjećam tih dana. Iako sam salon imala tek dvije i po godine, kozmetički salon „Vedrana“ izabran je da bude Zvanična kozmetička služba ZOI 84. Fizički sam svoj salon preselila u Olimpijsko selo, a moj je salon iznajmio Goran Takač za IMS STUDIO 6 Lausanne i u njemu je nastala prva zvanična knjiga Međunarodnog olimpijskog komiteta o jednim Igrama.

Slovenska kozmetička kompanija Zlatorog potpisala je 1983. godine sponzorski ugovor sa Organizacionim komitetom ZOI 84 čime je stekla satus Zvanične kozmetičke službe zimskih olimpijskih igara.

Obaveze koje su preuzeli ugovorm nisu bile male: imat će svo vrijeme trajanja Igara u Olimpijskomn selu kozmetički salon u kojem će pružati takmičarima besplatno vrhunske usluge, na zahtjev pružat će svako veče usluge make-upa na dodjeli medalja i šminkat će klizače i klizačice na takmičenjima u umjetničkom klizanju. I, naravno, obezbijedit će svu potrebnu kozmetiku. Zlatorog je bio proizvođač kozmetike, imali su kozmetičku liniju njegovne i dekorativne kozmetike Samantha, ali nisu imali nikakve veze sa uslugama u kozmetičkom salonu.

Ponudili su meni ekskluzivni ugovor da za njih obavim sve poslove koje su oni preuzeli u ugovoru sa Organiacionhim komitetom. Nisam uopšte razmišljala, bio je to izazov koji se ne propušta. I, da, bila sam sigurna da ćemo to moje saradnice i ja uraditi najbolje, na olimpijskom nivou.

Sve je počelo šminkanjem Sande Dubravčić prije nego je krenula na stadion da upali olimpijski plamen (pogledaj sliku). Ona je bukvalno ispred salona sjela u auto i otišla da obavi najsvečaniji i najznačajniji čin ceremonije otvaranja jednih Olimpijskih igara, paljenje olimpijskog plamena. Bila je vrlo uzbuđena, dok sa je šminkala stalno se pitala hoće li sve biti u redu, a šta ako se plamen ne upali, a milijarda ljudi gleda u mene... Nije joj bilo lako.

Cijeli dan sam provodila u salonu u kojem je bio dosta posla, takmičari su rado koristili usluge kozmetičke njege. Ispred salona su u Olimpisjkom selu šetali prinčevi i druge krunisane glave, navraćali, raspitivali se o Sarajevu, donosili poklone...

Predveče bismo odlazili u Dom mladih na Skenderiji ispred kojeg je obavljana ceremonija dodjele olimpijskih medalja. Na zahtjev televizije ABC koja je imala ekskluzivno pravo prenosa ceremonije dodjele medalja, morali smo šminkati sve takmičare prije nego će se popeti na pobjedničko postolje.

Nakon dodjele medalja, brzo na Zetru gdje su nas čekali takmičari u umjetničkom klizanju. Šminkala sam i Katarinu Witt prije nego što je izašla na led da otpleše svoj pobjednički olimpijski ples.

Kada bi se sve uveče završilo, počinjao je društveni život. Ekrem i ja smo najčešće odlazili u Adidasov i Coca-Colin hospitality, razmjenjivali utiske o tom danu sa svojim prijateljima, planirali gdje ko sutra ide. Društveni život je trajao svakoga jutra do 5.00 sati. Tada bismo odlazili kući, odspavali maksimum dva sata, ustajanje, hladan tuš usred zime, novi dan počinje. Sjećam se da smo samo jedno veče spavali tri sata, sve ostalo je bilo kraće. I tako 14 dana zaredom. Kako smo izdržali? Ljudi, Olimpijada je to bila, tada se ni vrijeme ne mjeri ovozemaljskim aršinima