Vedrana, Sarajevo

Vedrana Dupanović: Moja Olimpijska bajka (3)

Toliko se toga izdešavalo u te dvije olimpijske godine da bi trebala čitava knjiga. Za mene i moju porodicu Zimske olimpijske igre Sarajevo 1984 nisu trajale samo 14 olimpijskih dana. Intenzivno su se počele događati dvije godine prije ZOI 84 kada su se zahuktale pripreme.

Moj muž Ekrem je mnogo putovao, a i ja sa njim, za Radio-Sarajevo je realizovao seriju emisija „Svi zimski olimpijski gradovi“ u kojoj je predstavio sve gradove koji su organizovali Zimske igre prije Sarajeva, putovali smo na sve trke Svjetskog kupa u skijanju, tri puta smo bili gosti Adidasa u Herzogenauerachu...

Ja sam putovala na sve sajmove i velike kozmetičke kongrese u svijetu da prikupim informacije i upoznam se s novostima. Dolazi nam cijeli svijet u Sarajevo, u salon u Olimpijskom selu će mi dolaziti takmičari sa različitim zahtjevima, valjalo je znati odgovoriti na sva njihova pitanja, pružiti im kozmetičke tretmane na olimpijskom nivou.

Svemu dodđe kraj, pa i ovoj olimpijskoj bajci. Olimpijska zastava je spuštena, sve oči su bile uprte u Calgary, kandski grad-domaćin narednih Zimskih igara, ja sam iz Olimpijskog sela opremu vratila u moj prostor na Alipašinom i život se vratio u normalu. Naravno, još dugo smo živjeli svoj olimpijski san saszdan od prelijepih uspomena, pisma su išla tamo i ovamo, neki su kontakti ostali i do danas.

Za svoj rad u funkciji Zvanične kozmetičke službe ZOI 84 dobila sam priznanje Organizacionog komiteta na koje sam bila vrlo ponosna.

Drugo priznanje je stiglo od kompanije Zlatorog Maribor u čije sam ime radila ovaj projekat. I oni su dobili visoko priznanje od Organizacionog komiteta za posao koji su uradili. To im je bilo vrlo značajno i napravili su od toga dobar PR u Jugoslaviji, a meni su poslali odluku svog radničkog savjeta u kojoj mi se zahvaljuju za sve što sam uradila za njih i ljubazno me mole da im još jednom pošaljem fakturu jer su odlučili da mi dodijele nagradu u vrijednosti ugovora kojeg smo potpisali godinu dana ranije. Bio je to veliki ugovor i nagrada u tom iznosu je bila ravna zlatnoj olimpijskoj medalji.

Dobri ljudi iz Zlatoroga su izrazili želju da mi dodijele i pismeno priznanje koje bih stavila na zid salona pa su poslali prijedlog teksta zamolivši me da ja nađem nekoga ko će to lijepo dizajnirati, a oni će platiti honorar. Zamolila sam Aliju Hafizovića, velikog umjetnika i našeg porodičnog prijatelja da on to uradi. Nije bilo računara, photoshopa, nikakvih alata. Bile su samo kreativne vijuge, ruka, makaze i letraset. Alija je sve ručno uradio, rezao i lijepio dok nije sastavio plaketu koju s ponosom imam na zidu salona još od 1984.